Emotivan susret bake Mejrem i njenog sina, nakon punih 40 godina razdvojenosti, rastopio je i najhladnija srca. Iza tog prizora krije se potresna sudbina jedne starice iz okoline Novog Pazara.
U selu Trnava, među brdima i oronulim kućama, stanuje nana Mejrem. Danas u dubokoj starosti, preko osamdeset godina, nosi lice ispresecano borama – svakom od njih kao da je urezana priča o čekanju, tišini i neugasloj nadi, a ovu emotivnu priču zabeležila je humanitarka Tamara Misirlić.
Naime, Merjem svako jutro, pre nego što skuva kafu ili otvori vrata, izgovori isto pitanje:
“Gde li je moj sin?“
Prošlo je četrdeset godina od kada ga je poslednji put videla. Nije bilo poruke, poziva, ni vesti. Samo duga tišina, koja je s godinama postajala sve teža. Nada da je još negde živ, da možda nije zaboravio – živela je tiho u njenom srcu.
Mejrem je, ne tako davno, kroz suze izgovorila:
“Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gde je.“
@fondacija_tamara_m USPELI SMO, BOGU HVALA! ❤️
A onda se desilo ono što nije ni sanjala – nakon što je njena priča osvanula na društvenim mrežama i dotakla ljude širom zemlje, njen sin se javio. I ne samo to – vratio se kući.
Posle četiri decenije iščekivanja, sudbine i neizvesnosti, usledio je zagrljaj koji je nadjačao sve prepreke koje su ih delile. Ljubav jedne majke – strpljiva, tiha, ali nesalomiva – pobedila je vreme, rastanak i zaborav.
Taj susret bio je vrhunac bola i nade koju je samo majka, što decenijama čeka svoje dete, mogla nositi. Sin se vratio, a ona ga je dočekala otvorena srca, sa suzama u očima i ljubavlju koja nikada nije nestala.